BUGOJNO U PROŠLOSTI-GRAD SA NAJVIŠE AUTOMOBILA – Obrad Kisić
Autor: Obrad Kisić
Tokom ovih zimskih dana, češće nego obično, prelistavam stare novinske isječke, od kojih su neki vremenom i požutjeli, kako bih se prisjetio onoga što se nekad pisalo o Bugojnu. Svaki tekst čitam sa posebnom pažnjom, kao da ga čitam prvi, a ne po ko zna koji put. Sjećanja na ljude i događaje, koji su nekada obilježili život u Bugojnu, vraćaju se filmskom brzinom.
Ponekad se toliko zanesem u čitanju i jednostavno zaboravim da je to bilo Bugojno iz nekog drugog vremena. Ipak, brzo se vratim u stvarnost i shvatim da su vrijeme i događaji u proteklih četvrt stoljeća, učinili svoje. Mnogo toga, što je i razumljivo u takvim okolnostima, izmijenilo je sliku našeg grada.
Posebnu pažnju, ovog puta, privukao mi je novinski tekst iz maja 1984. godine, objavljen u jednom dnevnom listu. Autor teksta, na početku, naglašava kako je Bugojno grad u stalnom ekonomskom usponu i sa minimalnom stopom nezaposlenosti. U daljem toku teksta ne bavi se privrednim temama, kao što je, u to vrijeme, radila većina novinara, koji su pisali o Bugojnu. Fokusirao se na svakodnevni život njegovih stanovnika iz drugog ugla, pišući o njihovim aktivnostima i zanimacijama izvan radnog vremena i o tome šta im grad nudi u tom pogledu.
Na posebnom mjestu je potcrtan podatak kako je Bugojno, tih godina, uz Zadar u Valjevo, u bivšoj državi imalo najveći broj registrovanih privatnih automobila u odnosu na broj stanovnika. Dobar životni standard, ali i povoljni uvjeti kupovine, putem kredita, omogućili su većini Bugojanaca da imaju vlastite automobile.
Prva veća kupovina automobila u Bugojnu zabilježena je sredinom šezdesetih godina minulog stoljeća. Najčešće se kupovala „Zastava 750“, popularni „fićo“, koji je po cijeni bio prihvatljiv za svačiji džep, ali i pogodan za početnike u vožnji.
Bugojanci su nove automobile, uglavnom, nabavljali u Sarajevu i Banjoj Luci. Ubrzo se „fićo“ mogao kupiti i u Bugojnu, putem tadašnjeg Trgovačkog preduzeća „Resnik“. U krugu ovog preduzeća uvijek je bilo nekoliko parkiranih vozila, koja nisu morala dugo čekati na kupca. „Fiću“ su u svom voznom parku imala i gotovo sva bugojanska preduzeća i ustanove, jer je bio pogodan za lokalnu i terensku vožnju.
Sa porastom vozila pojavili su se i prvi privatni instruktori vožnje u našem gradu. Svaki od njih je na „fići“ obučavao kandidate koji su, još prije 50 i više godina, vozački ispit polagali u Jajcu. Grad na Plivi bio je centar za polaganje vozačkog ispita za kandidate iz osam općine gornjevrbaske, ali i šire regije.
Auto-moto društvo Bugojno je 1974. godine otvorilo auto-školu. Kasnije je u blizini motela „Akvarijum“ uredilo poligon za obuku kandidata, čime su znatno poboljšani uvjeti za obuku. Već 1976. godine i u Bugojnu su se počeli polagati vozački ispiti.
Ispitno područje je obuhvatalo općine: Bugojno, Donji Vakuf, Gornji Vakuf i Kupres. Sve aktivnosti su se odvijale u danima vikenda, u Lovačkom domu, gdje bi kandidati prvo polagali testove, a nakon položenih testova usplijedio bi i praktični dio ispita. Na čelu ispitne komisije dugo godina je bio, sada već pokojni, Pero Barišić Crni.
Razvoj Bugojna i životni standard u stalnom porastu, vremenom su omogućili njegovim žiteljima da kupuju veća i modernija vozila od „fiće“, koji nije iščezao sa bugojanskih ulica. Sve do 1991. godine Bugojno je i dalje bilo jedan od vodećih gradova u SFRJ, po broju registrovanih automobila, u odnosu na broj stanovnika.
Mi Bugojanci smo bili ponosni na to, kao i na mnoge druge stvari iz tog vremena, po kojima je ovaj grad bio prepoznatljiv.
Obrad Kisić