Bugojno: O plemićkim porodicama Bosne – dr.sc. Ahmed Kico
O plemićkim porodicama Bosne bez „starih“ i „novih“ mitova – Prikaz knige Odžački begovat u Skopaljskoj dolini ( bibliografija – genaologija), autora Dževada A. Ždralovića
Piše: dr.sc. Ahmed Kico
Prihvatajući definiciju genealogije da je ona i porodična historija, Ždralović u svojoj knjizi gotovo geometrijskim redom izlaže sve relevantne činjenice, pa i legende o Skopaljskoj dolini, te begovskim (plemićkim) porodicama na ovom i širim prostorima Bosne i Hercegovine. Sama knjiga strukturirana je u pet poglavlja: Skopaljska dolina od prahistorije do danas (Poglavlje I), Osmanska vlast u Skopaljskoj dolini ( Poglavlje II), Gornji Odžak na Vrbasu u Skopaljskoj dolini (Poglavlje III), Genealogija značajnih begovskih porodica Skopaljske doline (Poglavlje IV) i Prilozi (Poglavlje V). U svakom od poglavlja kroz posebne tematske cjeline i podnaslove prezentirane su osnovne značajke i historijske činjenice o ključnim toponimima i naseljima kao što su Susid, Vesela straža, Prusac Biograd, (Akhisar), Kasaba Oborci, Donji Vakuf (Kasaba Novosel), Gornji Vakuf (Česta) i Bugojno. Za svako od navedenih naselja Ždralović u formi sažetka daje osnovne natuknice o nastanku, razvoju i značaju istih za Skopaljasku dolinu. Pri tome, Ždralović koristeći ranije naučne spoznaje pred čitaoce iznosi najznačajnije karakteristike života ovih naselja iz razdoblja antike, Srednjeg vijeka, te Osmanskog perioda. Vidljivo je da Ždralović posebno preferira period Osmanske vladavine u Skopaljskoj dolini, odnosno Bosni i Hercegovini, prezentirajući u svojoj knjizi duhovnu kulturu tog perioda, te spomenike profane i materijalne kulture u vidu džamija, kula i odžaka Skopaljske doline.
Ždralović se u svojoj knjizi koristi intervjuima, historijskim dokumentima, izvornom građom iz arhiva i biblioteka iz BiH i inostranstva, te drugim vrstama podataka. Također, uočljivo je da je Ždralovićevo traganje za porodičnom historijom, pretežno motivisano željom da se spozna mjesto svoje i drugih begovskih (plemićkih) porodica iz Odžaka na Vrbasu, mjesto i uloga konkretnih porodica u većoj historijskoj slici, ali i sa osjećajem odgovornosti očuvanja sjećanja na prošlost, za nove generacije, kao i osjećaja zadovoljstva u tačnim pripovijedanjima historije Skopaljske doline gdje je autor, kao i njegovi preci većinu života obitavao. I zaista, kroz cijelu knjigu osjeća se zadovoljstvo autora što tačnim pripovjedanjem historije begovskih porodica iz Odžaka na Vrbasu iz Skopaljske doline, zapravo odgovara na osobna i pitanja svojih predaka o tome ko je, odakle je, gdje je i kuda ide?!
Za buduće istaživače povijesti, duhovne i materijalne kulture Skopaljske doline, posebno su važni uvidi Ždralovića u paletu putopisaca o Skopaljskoj dolini iz Osmanskog perioda. Tako Ždralović počinje sa prvim putopiscem Benediktom Kuripešićem, pa preko Nagorala i Lamberga, mletačkog poslanika Katarino Zena, katoličkog biskupa Marijana Maravića, osmanskog putupisca Evlije Čelebije, mletačkih poslanika Đovani Morozonija i Đovani Batista Donada, Francuza Pukvija, pa sve do minhenskog botaničara Zendtnera (1848.) koji je prema nekim ranijim istraživanjima stradao u okolini Travnika od nekog fanatičnog derviša. Ova paleta putopisaca kroz Bosnu i o Bosni, posebno je važna, budući da je Ždralović svjestan kontroverzne ocjene povijesti bosanskih begova, koje se susreću u literaturi. Naime, historičari iz protekla dva vijeka svoje su prethodnike imali u ocjenama evropskih putopisaca koji su prolazili Bosnom i ostavili svoje mišljenja o njoj. Informacije putopisaca, kao i izvještaji zapadnih diplomata, nisu uvijek odgovarali bosanskoj stvarnosti, budući da su bili duboko politički motivirani. Ždralović je tokom pisanja knjige ima priliku da spozna da su francuski putopisci početkom XIX vijeka begove smatrali vrstom bosanskog plemstva, a samo “neki od njih su uživali velike feudalne posjede”. Jedan je Francuz sredinom XIX vijeka, zbog “elegantnog i ponositog držanja, te ljepote njihove nošnje”, ali i zbog činjenice da “neki od njih potiču od loze bivših kraljeva”, bosanske begove svrstavao u elitu evropskog društva.
Također, Ždralović je izučavajući i konsultujući arhivsku građu u Beču, došao do saznanja da je dio predstavnika austrougarske vlasti prihvatio teorije o srednjovjekovnome porijeklu bosanskih begova smatrajući ih plemstvom. Zbog nejasnog historijskog porijekla, ali i zbog činjenice da se nakon Austro-ugarske okupacije 1878. broj osoba koje su zahtijevale titulu beg znatno uvećavao, jedan dio begova u Bosni je 1894. zahtijevao da se naučno ispita ko ima pravo na begovsku titulu. Imajući u vidu navedena i druga različita razmišljanja o bosanskom begovatu, Ždralović u svojim istraživanjima, a to prezentira kroz svoju knjigu, ostaje kod teze da su su begovi na prijelazu iz XIX u XX vijek, elita bošnjačkog naroda, koja je, prolazeći i sama kroz proces socijalne i političke transformacije, utjecala na transformaciju čitavoga društva.
Budući da je naslov knjige Odžački begovat u Skopaljskoj dolini ( bibliografija – genaologija), razumljivo je da je Ždralović posebno poglavlje posvetio Gornjem Odžaku na Vrbasu u Skopaljskoj dolini (Poglavlje III). U ovom poglavlju Ždralović s posebnom pažnjom piše o nastanku i formirnju naselja Odžak, kombinujući pri tom naučna straživanja i spoznaje uvaženih historičara i orijentalista kakvi su Hamdija Kreševljaković, Nedim Filipović, Hazim Šabanović, Alija Bejtić i drugi sa usmenom predajom ljudi tog kraja (Ždralovićev otac Alija, profesor Muhamed Ždralović, pojedinci iz porodica Rustempašić i Sulejmanpašić), kao i izvorima kao što su matične knjige rođenih, vjenčanih i umrlih, izvodi iz gruntovnih i katastarskih posjeda, izvodi iz knjiga Medžlisa Islamske zajednice Bugojno. Na temelju navedenih naučnih istraživanja i izvora Ždralović konstatuje da se „formiranje Odžaka vezuje za prvu polovinu XVII vijeka, nešto prije 1650. godine. Osnivači su bili Rustem – paša i Ali – paša, bezi iz XVII vijeka, koji dođoše na prostore današnjeg Odžaka i dobrim dijelom ga iz gradiše, a dođoše iz Kordića (naselje ispod Susida) gdje su imali kulu. Još uvijek nije razjašnjeno da li je na prostorima Odžaka prije njegovog nastanka već postojalo neko naselje. Prema dostupnim izvorima nije utvrđena ta mogućnost“, zaključuje Ždralović.
Nakon uvodnih razmatranja o nastanku Odžaka, Ždralović na pregledan način je detaljan opis izgradnje i razvoja naselja, pri čemu su ključne činjenice izgradnja prve i druge kule Rustempašića. Prva kula bila je od kamena i u njoj se rodio Ahmed – paša. Imala je mazgale koji se i danas naziru. Budući da Ždralović u svojoj knjizi ispisuje porodičnu historiju, on iznosi i zanimljiv podatak da se u ovoj kuli rodila i njegova nena Hasnija Rustempašić koja se kasnije udala za autorovog djeda Tahir-bega Ždralovića. Druga kula Rustempašića nalazi se u neposrednoj blizini prve i izgrađena je nakon 30 godina. Kulu je sagradio Gazi Ahmed – paša 1680. godine. Pored druge kule Rustempašića izgrađeni su ahar i nekoliko odžaka za stanovanje i sve to bilo je opasano zidinama koje su obuhvatale i prvu kulu. „Tako je nastavo prvobitni Odžak“, ističe Ždralović. Posljednji stavnovnik Druge kule Rustempašića bio je Ali – beg Rustempašić zv. „Pore“ ( 1891-1965.). Kula i Ali-begovo imanje poslije njegove smrti po testammentu naslijedio je njegov skrbnik Agija Alić, jer Ali-beg nije imao živih potomaka. Kasnije je prodajom, kula ponovo u valasništvu Rustempašića ( Semin Šemsi-begov). Novi valasnik je zemjenio kuli krov od dasaka bakarnim pokrovom, dok je, nažalost, njena unutrašnjost veoma zapuštena. Za vrijeme proteklog rata i agresije na BiH, služila je jedno vrijeme kao sklonište. Rustempašića kula je Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine iz 2006. godine proglašena nacionalnim spomenikom.
Sulejmanpašića kula je najmlađa od tri kule u Odžaku. Sagradio ju je Ali- paša Skopljak oko 1700. godine, približno 20 godina nakon što je sagrađena druga kula Rustempašića. Temelj kule je kvadrat s osnovicom 10 m (spolja). Debljina zidova u prizemlju kule je 1,28 m, a od prvog sprata naviše je 1 m. Kula je dva puta gorjela. Prvi puta 1814. godine za vrijeme bosanskog vezira Ali- paše Derendelije. Drugi požar desio se 1831. godine u danima pokreta Husein- kapetana Gradaščevića. I za ovu kulu Ždralović ističe da je Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine iz 2007. godine proglašena nacionalnim spomenikim. Kula je djelimično sanirana da bi se zaustavilo dalje obrušavanje i time povećala sigurnost prolaska putem uz kulu. Uz kulu se nalazio i ahar koji se dijelio na tri dijela. U prvom dijelu ahara stanovala je begovska posluga, a pod tim dijelom bile su magaze. Drugi dio ahara služio je kao musafirhana( svratište) za putnike. Treći dio ahara bio je harem. Godine 1831. i u aharu je izbio požar, koji je kako navodi Ždralović „udario pečat propasti“.
Pored tri kule, Ždralović navodi da je i džamija Mehmed – bega Rustempašića četvrti najznačajnij materijalni spomenik nastanka i razvoja Odžaka. Izgrađena je na zemljištu (vakufu) Sulejmanpašića. Graditelj džamije u Odžaku Mehmed – beg Rustempašić je sin Rustem – bega , a unuk Gazi Ahmed – paše koji se 60 godina prije gradnje džamije u Odžaku starao o izgradnji Sultan Ahmedove džamije u Bugojnu (Carska džamija). Pored navedenih, kula i džamije kao materijalnih spomenika kulture, Ždralović navodi da u Odžaku postoje još najmanje tri kuće iz osmanskog perioda. Prva je „Mustaj-begova kuća“ koja se nalazi pored druge kule (Ali- bega Rustempašića) i u ovoj kući se stanuje. Druga kuća iz tog perioda je „Salihova“ uz koju je bio ahar čiji se ostaci zida vide i danas. U ovoj kući povremeno boravi Salihov sin Ibrahim zv. „Božica“. Treća kuća je „Hilmijina“ koja još nije srušena, iako se u njoj ne stanuje već petnaestak godina. U svojoj knjizi Ždralović pominje i ostale vlasnike kuća koji su uz dogovor sa Rustempašićima i Sulejmapašićima naseljavali Odžak. Pored ostalih takve kuće su Mandžića, Imširpašića, Ždralovića, Fazlibegovića, Merdžanića i drugih.
U podnaslovu Ždralovići u Odžaku, autor daje genezu dolaska i obitavanja porodice Ždralović, počev od 1891. godine pa sve do danas. Osnivači odžačkog ogranka Ždralovića su Tahir-beg (1870. – 1940.), sin Mustaj- bega iz naselja Ždralovići i Hasnija Rustempašić ( 1872.-1927.) kći Mehmed- bega iz Odžaka. U ovom dijelu knjige Ždralović na plastičan način prezentira udadbeno- ženidbene relacije plemićkih porodica iz Skopaljske doline. U tom smislu, Ždralović ističe da su stvarni razlozi dolaska Tahir- bega na područje Odžaka, zapravo ekonomske prirode. Naime, Hasnija je kod oca bila „jedinica“ tako da je ona bila jedini nasljednik značajnog posjeda. S druge strane Tahir- beg je bio nasljednik imanja u Ždralovićima kojeg je trebao dijeliti sa još tri brata, te jednim polubratom i dvije polusestre. Slijedi zatim pregled genealoškog stabla porodice Ždralović iz Odžaka, kao i drugih područja Skopaljske doline, kao i prostora Bosne i Hercegovine.
Prema istraživanjima koja su prezentirana u knjizi Odžački begovat u Skopaljskoj dolini ( bibliografija – genaologija), Ždralovići su porijeklom iz Kraljeve Sutjeske odakle su se doselii na područje Bugojna, gdje su osnovali naselje koje je nazvano po njima. Plemićkog su roda još iz Srednjeg vijeka, sa vlastitim grbom koji je u osnovi isti u većini grbovnika i ostali su i danas jedina srednjevjekovna porodica u Skopalskoj dolini. Ždralovići su kao srednjevjekovna plemićka porodica dočekali dolazak Osmanlija, samo se, kako navodi Ždralović, ne zna kada su primili islam, da li dolaskom Osmanlija ili čak u Španiji u Kordobi, o čemu postoje nepouzdani izvori. Sigurno su slavenskog porijekla, konstatuje autor.
Kao posebnu važnost i značaj Ždralovićeve knjige, treba istaći da je istražena i prezentirana genaološka linija (stablo) porodica Rustempašić, Sulejmanpašić i Ždralović koje dopire u daleku prošlost, što čini raspon od 20 generacija. U kontekstu navedenog, završavajući svoja istraživanja i pisanje o vlastitoj i drugim porodicama i njihovim materijalnim i duhovnim spomenicima kulture u naselju Odžak, Ždralović sa osjećajem melanholije, ali nesporno tačno konstatuje: „… U Odžaku više nema Sulejmanpašića, Mandžića, Ždralovića, Imširpašića, Fazlibegovića, kao ni Merdžanića. Od autohtonog stanovništva ostalo je nešto Rustempašića koji su još uvijek stalno nastanjeni u Odžaku i nešto „vikendaša“. Eto, tako je skončao Odžački begovat u Skopaljskoj dolini“, ne bez žala zaključuje Ždralović. Pa ipak, ovakve melanholične konstatacije o kraju Odžačkog begovata, samo su podsjećanje na značajno mjesto i ulogu pojedinica iz ovih porodica koje su imali i imaju u nastanku, razvoju i ukupnom bitku Skopaljske doline i Bosne i Hercegovine u cjelini. Aktualna saznanja, na koja određenim dijelom ukazuje i Ždralovićeva knjiga, govore da su pojedinci iz porodica Sulejmanpašić, Rustempašića, Ždralović, Fazlibegović, Imširpašić i drugih, uspješni ljekari, inženjeri, orijentalisti, publicisti, pjesnici i osobe drugih zanimanja, diljem Bosne i Hercegovine, susjednih zemalja, zemalja Evrope i Svijeta. Na taj način Bošnjaci svjedoče i preko pojedinaca iz plemićkih porodica iz Skopaljske doline da su narod koji svoju prošlost, sadašnjost i budućnost temelje na logosu vremena, a ne samo ili isključivo na logosu prostora.
U Poglavlju IV pod naslovom Genealogija značajnih begovskih porodica Skopljske doline, Ždralović ponajprije ističe da su muslimanske begovske oporodice imale veoma značajnu ulogu u Osmanskom carstvu ( bili su državnici i ratnici). Također, Ždralović preuzima istraživanja određenih naučnika koji su pisali da je osmansko plemstvo u Bosni nastalo kao potomci: nekadašnjeg bosanskog plemstva, islamizirane krišćanske djece, turskih visokih činovnika čiji su očevi služili u Bosni, te su se priženili ili dobili zijamete i timare, ostali i prirodili se, rodovi nepoznatog porijekla koji su došli u Bosnu iz zemalja koje je izgubilo Osmansko carstvo.
U nastavku ovog poglavlja Ždralović široko elaborira porijeklo i istaknute ličnosti iz porodica Skenderpašić, pri čemu posebno naglašava značaj Skender- paše kao bosanskog namjesnika koji je od 1477. do 1480. godine upravljao Bosanskim sandžakom. Nakon što je istražio i prezentirao genaološko stablo porodice Skenderpašić, Ždralović detaljno obrazlaže genaologiju porodice Malkoča ( Malkočevića). Porodično stablo Malkoča je izrađeno u dva dijela. Prvi dio obuhvata najstarije Malkoče, od rodonačelnika (Hamidoglu Malkoč) do Kara Osmana Malkočoglu, a drugi dio od Kara Osmana do Skopljaka Rutem- paše i Ali-paše. U vezi s navedenim, treba naglasiti da je riječ o veoma opširnim i detaljnim rodoslovljima koja su urađena na temelju recentne literature i autora kakvi su Babinger, Elezović, Zlatar, Drino i drugi.
Potom Ždralović u ovom poglavlju, kao centralni dio knjige podastire činjenice o porijeklu, značajnim ličnostima, te mjestu i ulozi porodica Rustempašić i Sulejmanpašić u Skopaljskoj dolini, odnosno na širim prostorima Bosne i Hercegovine. Porodice Rustempašić i Sulejmanpašić dale su Bosni i Hercegovini značajne ličnosti koje su bile na upravnim položajima u Bosanskom, Hercegovačkom i Kliškom sandžaku. Većina članova ovih porodica bili su zaimi, sandžakbezi i spahije i sudjelovali su u pohodima osmanske vojske kao njihovi starenici koji su tim ratnim zaslugama sticali velika imanja koja su sa koljena na koljeno prelazila na njihovu djecu i ostajali u porodici. Kao najznačajnije ličnosti u Skopaljskoj dolini, iza polovine XVII vijeka, Ždralović markira odžačke paše od kojih su: Rustem- paša, rodonačelnik Rustempašiaća, njegov sin Rustem-beg (paša) i unuk Gazi Ahmed-paša. Ali- paša ( mlađi brat Rustem-paše) je rodonoačelnik Sulejmanpašića i njegovi sinovi su: Rustem- paša, Ibrahim-paša, Mahmud-paša i Gazi Osman-paša. Ibrahim- pašin sin je Mustafa-paša, a unuk Sulejman-paša Skopljak. Sinovi Sulejman-paše Skopljaka su Mustafa-paša, Ibrahim- beg, Mehmed- beg i Osman Mazhar-paša Skopljak prozvaše se Sulejmanpašići. Za ovakav rodoslov Rustempašića i Sulejmanpašića, autor se poziva na istraživanja značajnog broja historičara. Prema istraživanjima Giljferdinga, Đulbića i Bajića, porijeklo porodice Rustempašić ( pa time i porodice Sulejmanpašić) je hrišćansko, dok je prema istraživanjima Jukića, Ćubrilovića, Kamberovića i Bašagića, njihovo porjeklo osmansko- tursko. Zlatar Behija navodi da su domaćeg porijekla, dalje ne obrazlažući, dok Drino Dževad pretpostavlja da su potekli od Skenderpašića.
Komparirajući i kombinujući usmenu predaju sa recentnim izvorima i naučnim spoznajama, Ždralović je pišući o porodicama Skopljak, Rustempašić, Sulejmanpašić, Ždralović i drugim izbjegao mitološki pristup da su pojedinci iz pomenutih i drugih porodica imali na hiljade kmetova i pripadalo im je „sve dokle oči vide“. U kontekstu navedenog, značajno je istaći da se Ždralović prilikom istraživanja porijekla i imovine porodica sa područja Skopalske doline čuva ishitrenih zaključaka donesenih na osnovu nedovoljno provjerenih podataka. Ovakav odgovoran pristup Ždralovića, mogao bi i treba biti putokaz i drugim istraživačima rodoslova svojih i drugih porodica, budući da je informativni prostor, posebno razne web-stranice, forumi i blogovi koji se bave porijeklom Bošnjaka, Srba i Hrvata u BiH jako kontaminiran mitovima i nacionalizmom.
Kao posebna vjednost Ždralovićeve knjige, kako u metodološkom, tako i u informativnom smislu treba istaći Poglavlje V- Prilozi u okviru kojeg su dati izvodi iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih, a odnose se na članove porodica Rustempašić, Sulejmanpašić, Ždralović, Kurić, Idrizbegović, Mandžuka, Čajlak i druge. Isto tako, za sve dalje istraživače porodične historije, te historije Skopaljske doline korisni su i interesantni natpisi sa nišana pojedinih članova pomenutih porodica iz Skopljske doline. Ovo poglavlje, kao i sama knjiga završava sa simboličkom porukom gdje su prezentirane fotografije iz porodičnog albuma porodica Ždralović i Mandžuka, s tim da su na samom kraju knjige uvrštene fotografije autorovih roditelja, te unuka Aljosche Homberga kome je knjiga i posvećena.
Ždralović kroz svoj rad pokazuje da se samo dugotrajnim i upornim radom može izbjeći banalnost svakodnevnice, te da se mogu prikupiti i prenijeti najširoj čitalačkoj populaciji korisne i zanimljive informacije o prodicama i pojednicima koji su obitavali na prostorima Odžaka na Vrbasu, odnosno Skopaljske doline. Na taj način Ždralović je na tragu Bašeskijine sentence „Što se pamti nestaje, što se piše ostaje“. I zaista autor je na seriozan način uspio da prezentira široku paletu ranijih naučnih i stručnih spoznaja o mjestu i ulozi Odžačkog begovata u nastanku i razvoju Skopaljske doline, odnosno širih prostora Bosne i Hercegovine. Činjenice i nova saznanja koja Ždralović saopštava u svojoj knjizi, zapravo su bila na tragu da se u bliskoj budućnsti „izgube“, s obzirom da su njegovi i preci drugi ljudi sa Odžaka na Vrbasu, bili u poziciji da se pridržavaju imperativa „Ne piši, već pamti“. Ovim radom Ždralović svjedoči koliko je bilo teško i uz koja odricanja, bilo ipak moguće pamćenje i usmenu (govornu) tradiciju Bošnjaka prenijeti kao pouzdane informacije o bosanskoj zemlji i njenom narodu kroz režime koji nisu bili naklonjeni Bosni i Hercegovini i njenim „nesamjerljivim porodicama, pojedincima i grupama“.
Ždralovićeva knjiga Odžački begovat u Skopaljskoj dolini ( bibliografija – genaologija),svojim sadržajem pokazuje da će po monogo čemu biti nezaobiazno štivo u daljem valoriziranju bošnjačke i bosanskohercegovačke baštine. Ona će to biti i zbog toga što autor pokazuje da ima vlastitu duhovnu supstancu kada piše i svjedoči o bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj tradiciji i kroz nastanak, razvoj i svekoliku kulturu življenja porodica u okviru Odžačkog begovata u Skopaljskoj dolini. Na taj način Ždralović pokazuje da se samo dugotrajnim, stručnim i upornim radom može adekvatno valorizirati bošnjačka i bosanskohercegovačka uradicija, uz dekomponiranje, po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile „sa strane“ i od autora koji nisu imali dovoljno duhovne supstance da o Bosni i Hercegovini i njenim svekolikim vrijednostima objektivno i kritički validno promišljaju i pišu.
Pored navedenog, Ždralovićeva knjiga značajnim dijelom upotpunjuje i do sada značajan fundus građe i njenih autora da se napiše sintetički prikaz opće i kulturne povjesti Skopaljske doline, kojim bi se dao dalji doprinos izučavanju i revalorizaciji duhovne i i kulturne baštine Bošnjaka i drugih naroda, ne samo na pomenutom području, već i na širim prostorima Bosne i Hercegovine. Dakle, Ždralović se svojom knjigom svrstava uz autore kakvi su već afirmirani historičari, orijentalisti, arabisti, pravnici, sociolozi, filozofi, politikolozi, pedagozi, novinari, publicisti, privrednici, te ostali dokazani znalci i stručnjaci iz oblasti medicine, biohemije i drugih nauka, koji su do sada objavili mnoštvo naučnih i stručnih radova i koji mogu poslužiti kao potka buduće sinteze nastanka, razvoja i perspektiva Skopaljske doline.
O potrebi izrade takvog sintetičkog prikaza opće i kulturne povjesti Skopaljske doline, zorno svjedoče prethodna istraživanja autora sa prostora Skopaljske doline, ali i ovo Ždralovićevo istraživanje, budući da se svako znanje o vlastitoj zemlji, može zasnivati samo na onome što znamo, na isustvu prošlosti i sadašnjosti. I upravo zato vremensko stapanje i povijesno razumijevanje bosanskohercegovačke predaje koje nalazimo u Ždralovićevom i djelu njegovih prethodnika, omogućuje „stapanje horizonata“ prošlosti i sadašnjosti, uz „posredovanje“ tradicije kao uvjeta mogućnosti spoznaje sadašnjosti i budućnosti nas samih i naše zemlje Bosne.
Vjerujemo da Ždralovićeva knjiga, makar u značajnom dijelu, izmiče „giljotini“ knjige Kritika bosanskog uma, autora Tarika Haverića koji kritikuje mentalitetne slabosti Bošnjaka kao što su površnost, podaništvo, iskomleksiranost, potkupljivost, prevrtljivost ili neodgovornost, čija je posljedica „duboka kriza identiteta“, „identitarni grč“ kao stanje kojeg ne može prevladati vlastitim intelektualnim snagama. U tom smislu Ždralovićeva knjiga svojom ukupnom intencijom, usmjerna je protiv mitologiziranja, posebno bosansko muslmanskog subjekta- Bošnjaka, koji ( u okviru Bosne i Hercegovine koja je dugotrajnim radom unutarnjih i vanjskih fakora, defakto podjeljena na tri odvojena kulturna prostora) ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, može „da neprekidno nastavlja ili održava svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho“. Dakle, Ždralović genealogiji begovskih (plemićkih) porodica iz Odžaka na Vrbasu iz Skopaljske doline, njihovoj duhovnoj i materijalnoj kulturi i baštini, pristupa iz perspektive prosvjetiteljstva i moderne, vršeći dekomponiranje po mnogo čemu, nametnutih „vrijednosti“ o BiH i njenoj baštini koje su dolazile iz same BiH i „sa strane“, uz istovremeno izbjegavanje potvrđivanja „starih“ ili pak formiranja „novih“ mitova o mjestu i ulozi bosanskohercegovačkog plemstva u nastanku, razvoju i perspektivama naše domovine Bosne i Hercegovine.