BUGOJANSKA PENELOPA – prof. Viktor Dundović
Bugojno, 1942. mladi dalmatinski Bugojanac Dane Kolovrat iz Vučipolja dobiva poziv za vojsku iz rodnog sela Gornjeg Prološca kraj Imotskog. odakle se njegov otac Ivan Kolovrat (zvani Slego) iz tada gladne Dalmacije trbuhom za kruhom obreo u najljepšem bugojanskom selu Vučipolju. Iz bezvodnog i kamenitog dalmatinskog zaleđa novi život nastavi u rajski lijepom bugojanskom selu. Plodna ravnica sa prvoklasnom zemljom uz samu desnu obalu plahog Vrbasa i čiste Mlave koju čine mnogobrojni vruci i vrela u podnožju samog polja.
I šta će mladi Dane nego se odazvati vojnom pozivu iz rodnog kraja i, pravac Imotski. I taj odlazak ga namjeri na njegovu sudbinu. Zagleda se mladi regrut u prelijepu djevu po imenu Anđa Mandić. Bijaše to igra nepredvidive ljudske sudbine da se odmah na prvi pogled zagledaju jedno u drugo i sve je bilo gotovo. On se vrati u svoje Vučipolje a mlada nevjesta uskoro za njim te uslijedi i vjenčanje uprkos ratnoj 1942-oj godini. Medeni mjesec im ne potraja ni 15 dana kad on dobi novi poziv za vojsku i ponovo na neko ratište u Hrvatsku.
A bijaše to kršan momak, odgojen na dobri starinski način u duhu čojstva i poštenja iznad čega ne postoji niko i ništa, izuzev Boga dragoga.
U svojoj vojnoj jedinici bio je nadaleko čuven po svojoj ljudskosti prema zarobljenicima, nikome nije dao ni da ih mrko pogleda, a kamoli da im učini šta nažao. Ma bio je spreman i svoju glavu u torbu staviti samo da spriječi one ekstremnije iz svoje jedinice da se iživljavaju na zarobljenicima, ženama, starcima, nejači. Mnogim šupljoglavim kabadahijama on ne bijaše nimalo drag zbog te svoje osobine.
I tako je rat sporo odmicao svome kraju i sve se više rasplamsavao, a mlada nevjesta je iz dana u dan iščekivala Danin povratak iz vojne, živeći sa njegovim roditeljima. Ona je bukvalno živjela od njegovih pisama koja su sve teže i rjeđe stizala u Bugojno. Jedna od njegovih posljednjih fotografija za uspomenu svojoj vjernoj Anđi poslao je iz Daruvara maja 1944. godine.
Rat je uskoro i završio, a Dane nema, mlada i dalje čeka i nada se da će banuti svakog dana. Minuše i mnoge godine poslije rata, nada u povratak svoga Dane nije nikako splašnjavala, već naprotiv svakim danom sve više rasla. Neke godine joj dođe i jedan Livnjak da joj kaže kako je on bio sa Danom u koloni smrti na Blajburgu. I evo šta joj ispripovjeda:
Vodili su nas kroz neku gustu šumu, nit smo znali kud ni zašto. Ja sam naslutio ono najgore te iskoristih priliku da došapnem Dani:
– Prijatelju, ovo ne sluti na dobro, nego hajmo mi iskoristiti zgodnu priliku, iskočiti iz kolone i vjetru pod noge, pa ako izvučemo živu glavu dobro je, a ako i ne uspijemo, ionako smo osuđeni na propast jer mi sve nešto tako govori moj unutarnji glas.
– Ma ni govora, ja nikad i nikom nisam ništa nažao učinio, mnogima sam pomagao te nemam ni najmanjeg razloga da bježim bilo kuda i od bilo koga.
Pokuša njegov saborac još jednom mu pojasniti kako stvari stoje, da te niko ne pita jesi li kriv ili nisi, i ako te se neko bez duše dočepa, ode ti glava sa ramena pa taman da si i sam svetac.
– Ni govora, ti izvoli bježi, ali ja neću i gotovo – tvrdoglavo uzvrati Božji pravednik Dane.
Vidje Livnjak da ne vrijedi više pokušavati pošto je znao da kad Dane jednom odreže i kaže, to je onda samo tako i nikako drugačije.
U tihoj koloni smrti samo se povremeno čula grdna psovka naoružanih pratilaca. I u jednom momentu Livnjak hitro skoči u gustiš sa svoje desne strane i nadade se u panični bijeg. Odmah uslijedi panični vrisak najbližeg čuvara, odjeknu i reski rafal iz ruskog parabeluma u pravcu odbjeglog. Dotrčaše još trojica čuvara i dadoše se u mahnitu potjeru stalno pucajući za pobjeglim. Gusta šuma zaštiti bjegunca od kiše kuršuma ispaljenih za njim a smrtni strah mu dade krila te on neokrznut poslije sat vremena bjesomučne trke kroz šumu zastade kad osjeti da su progonitelji stali ne mogavši ga više goniti jer ostadoše bez daha te se razočarani vratiše koloni.
– Pobježe nam hitro ko da su ga same vile ponijele – rekoše kad se pridružiše svojima.
Međutim, vjerna Anđa to ne prihvati kao istinu i samo reče da će se njen Dane vratiti kad-tad. Preživjeli iz Danine kolone smrti samo slegnu ramenima i ne reče više ni riječi.
Poslije nekoliko dana i Danin otac Ivan poče nagovarati mladu nevjestu da uzalud čeka Danu, da je on poginuo, da je toliko već godina prošlo a od njega ni traga ni glasa, nego da ona gleda kojeg drugog momka dok je vrijeme. Ali, uzalud, ne kaže se džaba s kim si takav si, i Anđa je kao i Dane bila oličenje poštenja, vjernosti, tvrdoglavosti kad nešto naumi da istraje po svaku cijenu. Samo što naša Penelopa (Anđa) nije imala ni sina Telemaha koji bi joj pružio podršku, povratio snagu i ulio nadu u trenucima slabosti i klonuća.
Isto je naša Penelopa tkala u dugim besanim noćima, samo ne na razboju već na štrikaćoj mašini i što nije parala noću ono što bi istkala danju, iako su i nju opsjedali mnogi prosci oko njenog dvora u vidu male kamene kućice.
– Ja ostajem sa vama čekati svoga Danu i gotovo.
Žao Ivanu mlade nevjeste a opet mu drago što ostaje s njima dvoma, sa dvoje staraca koji su imali samo Danu i nikoga više. Radi mlada sve težačke poslove za dvojicu najjačih muškaraca: ore zemlju, izvozi đubrivo na njivu, sadi žito, krompir, drži svinje, krave, kokoši, i konja, cijepa drva, izvlači ih iz šume na konjskim kolima i od toga žive svih troje. Prođe i deset godina od završetka rata, pa i dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, dođe i još jedan rat od 1992.-1995., a Anđa čeka i nada se povratku svoga dragog Dane.
U staroj kamenoj kućici slika nje i Dane se nalazila kao jedna mala ikona iznad njenog kreveta i nikad nije legla niti se probudila a da nije dugo zurila u njihovu sliku i nadala se, lijegala sa suzama, budila se sa novom nadom. Zapravo, ona je nijemo razgovarala sa slikom kao što bi i sa živim Danom. Pa on za nju i jest živ dokle god ona živi i ta njihova slika visi iznad njenog jastuka. Već je i ona izgubila snagu, godine pritisle iznureno tijelo, bolesti su se već
raspojasale, pomalo se i gubi, priča nepovezano, zaboravlja, i živne malo veselije čim joj se spomene Dane, ona počinje svoju sretnu priču o životu sa Danom, onda odjednom umukne i samo probuđenim očima nijemo zuri u njihovu sliku a onda suza izdajnica sklizne niz naborano staračko lice i jedva se čuje iz dubine duše jedno tužno:
– Eh, moj dragi Dane! Unutrašnja oluja osjećanja, nadanja, žalovitosti, prohujaloga života u talasima potresa malo tijelo vjerne Anđe, koja je nadmašila i čuvenu Odisejevu Penelopu koja je vjerno čekala povratak svog muža cijelih 20 godina, odbijala sve ponude i prilike za dobru udaju, dovijala se na različite načine da odoli pritiscima najbližih kako se treba ponovo udati za nekog od prosaca.
Naša bugojanska Penelopa (Anđa) je svog dragog Odiseja (Danu) čekala i nadala mu se cijelih 62 godine kad je odlučila da na onom svijetu pronađe svoga muža kad ga već nije mogla pronaći i dočekati na ovom svijetu. I posljednji pogled već ugaslih očiju bio je uprt u njihovu sliku nad njenom glavom. I pade mrtva glava na suprotnu stranu od slike na zidu, desno oko se poslušno sklopi, a lijevo oko i poslije smrti ostade tvrdoglavo širom otvoreno i uprto u sliku na zidu.
– Bože moj, napusti nas Anđa, i posljednji pogled pokloni svom Dani, vidi samo ovo lijevo oko i dalje kao da je živo, zuri u sliku – reče njena prijateljica Danka koja joj jedva uspje poslije dužeg pokušavanja zatvoriti i to lijevo oko usmjereno prema Anđinoj ikoni koja joj je davala snage i nade da ostane vjerna do kraja života svome voljenome i nikad prežaljenom mužu Dani.
Cijelih 62 godine čekanja i nadanja, jer to je naša bugojanska Penelopa, jedna i jedina do kraja vjerna svome Odiseju-Dani na ovom i onom svijetu.
Napokon su poslije toliko decenija ponovo zajedno, nastavili tamo gdje su stali još davne 1942. godine, sretni, zadovoljni, zaljubljeni i vjerni jedno drugom za vječnost, Dane i Anđa Kolovrat, bugojanski hrabri Odisej i njegova vjerna Penelopa.
Bugojno, 25.04.2006.g. Viktor Dundović