BAJRAMSKA PRIČA – Vernesa Manov
BAJRAMSKA PRIČA
Rahmet ti duši, neno!
Bajramsko jutro je nezamislivo bez puta ka mezaru moje nene Fatime. Meni je nju Stvoritelj podario da je ugledam sa sećije njene dnevne sobe negdje početkom 80-tih godina prošlog vijeka kako na postekiji pregiba svoje lijepo tijelo i lice usmjerava prema Kabi prilikom namaza. Sjećam se tih dana kada sam pored nje, kao petogodišnjakinja u malenim dimijama, nalik neninim, i pokrivene glave neninom jamenijom udisala pri sedzdi miris njenog daha i riječi „U ime Samilosnog“. Ljutih se na dedu što prije nas klanja, umivala je i moje lice pri abdestu učeći sure i meni prepuštala da izaberem tespih koji je stavljala tik pored mog lica. Tada sam znala brojati do dvadeset . Dok bi nena izgovarala prigodne riječi pri molitvi, ja bih poslije „La illahe illallah“ obično brojala kada ćemo se nena i ja opet podići i smireno stajati dok nena uči za obje sve potrebno tražeći milost od Jedinog. Evo, jutros u ime Stvoritelja Jedinog, i u ime rahmeta na dušu najveličanstvenije žene koja je znala uliti dašak vjerovanja u Samilosnog, zaputismo se nas četvoro prema mezaru. Hitila sam strminom želeći da što prije stanem i podignem svoje dlanove pored neninog mezara.Nekim čudom, spazam moga lijevog dlana nestane. Sjete na nenu i danas smire nemir, kao i onda na sedždi kada bi zajedno klanjale.
Ostajem nakon učenja Fatihe još nekoliko minuta da onako kako bi rahmet predala pored mezara i u ime mojih tetaka i rodica koje su daleko, a koje nose dio nenine duše u svom biću i čine kutke dijelova svijeta plemenitijim zbog one dobrote po kojoj smo svi prepoznati kao potomci rahmetli Fatime Nuspahić.
Rođena je 1920. godine u hercegovačkim Aladinićima, u dijelu Hercegovine zvani Prenj. Kada se moj dedo Osman zagledao u nju, prelijepu hercegovačku djevojku, došla je u potpuno drugačiji, reklo bi se reljefski brdovitiji predio naše zemlje.
Njena dobrota, životni rezoni i savjeti ipak su činili svaki prostor oko nje ugodnim i „ravnijim“ i lakšim. U Raju na zemlji, u mjestu Čeljevo, pored Čapljine, živi nenina sestra Ajnija, slika i prilika moje nene po svemu, i po liku i po duši. Dobrota iz Ajnijinih očiju, riječi milozvučne i čovječnost su veličanstveniji od bilo čega ili koga što možete sresti danas u životu i poslije osjetiti da ste plemenitiji. Uvijek se radujem odlasku tamo, saznam iznova nešto novo o njihovom životu što obogati sjećanje na nenu, na te dane u Hercegovini koje su provodile.
Znala je moja nena ugodnost Hercegovine koju je ponijela u svojoj duši,prenijeti i širiti oko sebe, čineći život bogatijim i, sada, gledano sa aspekta uspomena, neprocjenjivom.
Stojim kod neninog mezara. Sjećam se verande za vrijeme Kurban bajrama dok su bili živi dedo i nena, sjećam se onih ramazanskih noći kada sam spavala kod njih da sa Elvom, prijateljicom iz razreda, idem na teraviju.Toplina pećice u Behkinoj sobi, nenine ruke pune jamenija i nakon svakog vraćanja sa dedom ,otvaranje njegovog sandučića i smoki koji bi mi nena servirala u sahan sa iscrtanim crvenim listićima…
Na blagoj uzvisini, baš kako je i u životu imala veličanstveno mjesto uz poštovanje i ljubav svih nas koji smo imali privilegiju da nam takva duša bude vodilja,od njenog mezarja se šire sitni cvjetići, puni rose jutros. Pogled mi pun suza kao potočić teče preko latica rosom cijelim vidokrugom.
Teku tako i uspomene dok gledam neke sitne cvjetiće oko neninog mezara. Tetka Vasva nam priča o procvjetalim ljubičastim kaćunima oko mezara, a moja mama pazi da mi se ne oklizne i pruža ruku da mi je lakše. Ostavljam nenu, čija duša će uljepšavati i Dzennet,akobogda, kada dođe čas,razmišljajući kako sada, svi ostali, trebaju biti dostojni našeg obilaska njihovog mezara.
Kraljice moja,
neka ti je vječni rahmet i najljepše bašče neka uljepšava tvoj osmijeh, tvoja dobrota i mudrost!
I hvala ti za ovu životnu nijansu vjerovanja i širenja bajramskih radosti i veselja koje si podarila meni kroz život moje mame!
Tvoja unuka Vernesa