ANKSIOZNOST I SUOČAVANJE SA ISPITNOM SITUACIJOM KOD UČENIKA – mr. Harun Herceg, profesor psihologije i pedagogije
Piše: mr. Harun Herceg, profesor psihologije i pedagogije
ANKSIOZNOST I SUOČAVANJE SA ISPITNOM SITUACIJOM KOD UČENIKA
Sam pojam anksioznost označava tjeskobu. To je termin koji se koristi za normalni osjećaj koji ljudi dožive kada su suočeni s nekom prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Vulić-Prtorić je 2006. Godine dala definiciju da je “Anksioznost emocionalno stanje karakterizirano osjećajem neugode, nemira i napetosti, i antipacijom moguće opasnosti, kao i mnogim fiziološkim promjenama uključujući ubrzan rad srca, povišen krvni pritisak i tjelesnu napetost“. U vezi s tim anksiozni poremećaji nisu samo jedna bolest, nego skupina bolesti koju karakterizira dugotrajni osjećaj velike tjeskobe kao i krajnja nelagodnost i napetost. U današnje vrijeme anksioznost je vrlo uobičajen problem. Otprilike jedna od deset osoba obraća se liječniku zbog osjećaja napetosti, anksioznosti ili zabrinutosti.
Anksioznost ima sljedeće simptome, a to su: preznojavanje, trnci, drhtanje, osječaj gušenje, mučnina, vrtoglavica, problem u trbuhu i osjećaj da će uskoro doći do neke katastrofe.
KAKO SMANJITI STRAH OD ISPITA
Kako bi smanjili sami strah od ispita moramo proči kroz tri faze, a to su: kako smanjiti strah prije samog ispita, za vrijeme ispita i strah nakon završenog ispita.
• Prije ispita: ako smo dobro ovladali gradivom, tada smanjujemo vjerovatnost pojave nesigurnosti i straha, stoga je potrebno dobro naučiti gradivo (učiti ga s razumijevanjem, ponavljati naučeno, povezivati naučeno gradivo, provjeravati svoje znanje s kolegom).
• Za vrijeme samog ispita: kada počne ispit ostaviti misli i brige izvan učionice, koncentrirati se na sadržaj, a ne na to kako nešto ne znamo. Preskočiti ono što ne znamo, rješavati najprije lakša pitanja, i rješavati jedno po jedno pitanje. Voditi računa o vremenu koje imamo na raspolaganju.
• Nakon ispita: zapisati ono što nam je pomoglo tokom ispita. Uprkos tome što je to sitnica, ona gradi put prema uspjehu. Zapisati i ono što nam nije pomoglo. Nagraditi se nečim, jer smo na putu da savladamo svoj problem.
POJAM ISPITNE ANKSIOZNOSTI
Prema Erceg (2007) intenzitet ispitne anksioznosti raste u funkciji dobi prateći krivulju negativne akceleracije (prvo naglo raste nakon čega se njezin rast usporava, te se na kraju oko osamnaeste godine stabilizira na dostignutoj razini). Ispitna anksioznost kao osobina predstavlja relativno stabilnu karakteristiku nosioca pri čemu se mnoštvo podražaja vezanih uz ispitne situacije percipira kao ozbiljna lična prijetnja uz tendenciju reagiranja intenzivnim anksioznim stanjem (Grgin, 1997; prema Erceg, 2007). Ispitna anksioznost najčešće se određuje kao stanje uzbuđenosti, napetosti, osjećaji neugode i zabrinutosti koja se javlja u ispitnim situacijama, nakon njih i pri njihovom zamišljanju i očekivanju.
FAKTORI KOJI UTJEČU NA ISPITNU ANKSIOZNOST
Ovdje imamo sljedeće faktore koji utječu na isptnu anksioznost, a to su : smanjuje uspješnost izvedbe, povezana je sa nižim školskim uspjehom, povezana je s niskim samopoštovanjem, s negativnim stavovima prema školi, ovisnosti i pasivnosti i povezana je s agresivnosti, nepovoljnim statusom među vršnjacima i lošim odnosima s učiteljima.
ULOGA PORODICE I ŠKOLE U NASTANKU ANKSIOZNOSTI KOD DJECE
Neka istraživanja ukazuju na to da bi porodica mogla igrati ulogu u nastanku anksioznosti kod djece prilikom učenja. Utvrđena je, naime, povezanost između ponašanja roditelja i djetetove anksioznosti (Whaly, Pinto i Sigman, 1999, prema Wood, McLeod, Hwang, Chu, 2003).
Djeca roditelja koji modeliraju anksiozno ponašanje tj. opisuju probleme djeci kao nerješive, opasne i dr., mogu početi vjerovati da ne postoji uspješan način suočavanja s problemima i ne razvijati strategije za smanjivanje anksioznosti (Whaley, 1999, prema Wood, McLeod, Hwang, Chu, 2003). Isto tako, roditelji djece s poteškoćama učenja su više anksiozni nego roditelji djece bez takvih poteškoća (Margelit i Heiman, 1986).
SIMPTOMI ANKSIOZNOSTI
Simptomi anksioznosti se obično grupiraju u 4 glavna područja koja su u interakciji a to su :
• „tjelesni,
• emocionalni,
• kognitivni i
• bihevioralni“ (Vulić-Prtorić, 2004, prema Mijić, 2013: 9).
Za ispitivanje su koristili skale na kojima se nalaze liste opisivanih simptoma sastavljene na osnovi skala za odrasle, a zadatak im je bio da kod ispitanika procijeni frekvenciju ili intenzitet javljanja navedenog simptoma (Vulić-Prtorić, 2004, prema Mijić, 2013).
Strah koji se javi nakon tjelesnih simptoma ili anksiozna osjetljivost presudni su za razvoj anksioznosti. Pri tome anksioznu osjetljivost označavamo kao strah da će promjene povezane s anksioznosti, poput lupanja srca, drhtanja ili bolova u trbuhu imati negativne socijalne, psihološke ili tjelesne posljedice (Vulić-Prtorić, 2004, prema Mijić, 2013).
ODNOS ISPITNE ANKSIOZNOSTI S OBZIROM NA DOB
Dječiji strah od ispitivanja u školi posljednjih godina se povećava. Mogući razlog je to ili stoga što se ta djeca češće javljaju psiholozima ili zato što je moguće da ih je iz godine u godinu zaista sve više. „Pretpostavlja se da je omjer otkrivene prema neotkrivenoj djeci 1:8. Budući da rezultati ispitivanja često određuju čitav daljnji profesionalni i osobni život pojedinca, smatra se da je od velike važnosti proučavanje tog koncepta u okviru psihologije“ (Franić, 2004, prema Mijić, 2013: 10).
Provjere o postojanju dobnih razlika u ispitnoj anksioznosti pokazale su da se ona javlja već u početnim razredima osnovne škole, da se s dobi povećava, posebno od devete do dvanaeste godine. Te promjene odvijaju se paralelno s promjenama u kognitivnom razvoju.
Ispitna anksioznost raste i s porastom kompleksnosti nastavnog sadržaja, ali i s porastom ozbiljnosti socijalnih posljedica zbog neuspjeha.
UZROCI NAPETOSTI I STRESA
Prema Pauku (1984), ispitna anksioznost nastaje iz napetosti, a ne iz stresa. Stres je odgovor tijela na sve iznesene zahtjeve. Napetost pak, nastaje kada tijelo odgovara na pogrešan način na uzročnike stresa.
Stres je poput tjelesne temperature – povećava se i smanjuje. Moramo ostvariti ravnotežu. Naše tijelo ne može razlikovati pozitivan i negativan stres. Za neke ljude, izvjesna količina stresa poboljšava uspješno obavljanje zadatka; ali za većinu, stres umanjuje sposobnost obavljanja zadatka.
Stres je biološki termin za posljedice nemogućnosti individue da adekvatno odgovori na emocionalne ili fizičke pretnje organizmu. Te prijetnje mogu biti stvarne ili zamišljene a podrazumijevaju alarmantno stanje u kojem se povećava lučenje adrenalina i javlja se velika iscrpljenost.
ANKSIOZNOST KOD UČENIKA
Školovanje je, u današnjem društvu, jedno od najvažnijih područja tokom životnog vijeka svakog pojedinca. To ukazuje na činjenicu da učenje i postignuće u školi imaju jak utjecaj na doživljaj učeničkih emocija. Učenici se često suočavaju sa stresnim školskim situacijama; pisanje testova, izazovni zadaci, vršnjački kontakti i grupni rad, situacije su koje neminovno izazivaju različite emocionalne reakcije.
Prema Pekrun (2005) od 90-ih godina prošlog stoljeća istraživači iz područja edukacijske psihologije počinju se usmjeravati na različite emocije kod učenika, ali i kod nastavnika, kao i utjecaj na učenje, ponašanje, osobine ličnosti i zdravlje). Emocije su se počele proučavati kao dijelovi motivacijskih procesa. U skladu s tim, zanimljiva je teorija kontrole i vrijednosti Reinharda Pekruna (2006) u kojoj emocije imaju primarnu ulogu u aktiviranju, održavanju ili reduciranju učeničke motivacije i procesa koji su usko vezani za motivaciju.
SUOČAVANJE SA ISPITNOM SITUACIJOM
Emocije doživljene u ispitnim situacijama mogu pomoći učeniku u postizanju njegovih postavljenih ciljeva i povoljno djelovati na njegovu subjektivnu ličnost, ali mogu biti i pogubne. „Emocionalna regulacija se odnosi na pokušaje kojima pojedinci nastoje utjecati na to koje će emocije doživjeti, kada će ih doživjeti te kako će ih izraziti“ (Gross, Richards, John, 2006: 14).
„Emocije i njihova regulacija mogu se posmatrati i kao dio širih procesa samousmjeravajućeg ponašanja učenika. Samousmjeravajuće ponašanje uključuje transakcije koje dovode do nekoga cilja i prilikom kojih studenti rade procjene vlastite uspješnosti s obzirom na postizanje toga cilja“ (Schutz i Davis, 2000; Schutz i sur., 2004, prema Burić, Sorić, 2011: 278).
„Ove procjene određuju vrstu doživljenih emocija, njihov intenzitet, pokušaje i načine njihovog reguliranja te vjerovatnost uspjeha u postizanju željenoga cilja. Emocionalna regulacija u ispitnim situacijama uključuje različite procese kojima studenti i učenici nadgledaju, evaluiraju i modificiraju svoja emocionalna iskustva“ (Gross, 1998; Schutz i Davis, 2000; Schutz i DeCuir, 2002, prema Burić, Sorić, 2011: 278).
ZAKLJUČAK
U ovom radu se govorilo o anksioznosti i suočavanju sa ispitnom situacijom kod učenika. Obzirom na to, rad je podijeljen u nekoliko cjelina. Prvenstveno se definirao pojam anksioznost kao svojevrsna tjeskobu. To je termin koji se koristi za normalni osjećaj koji ljudi dožive kada su suočeni s nekom prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Kada nekog obuzme tjeskoba, on se po pravilu osjeća uzrujano, nelagodno i napeto.
Također se govorilo i o tome kada je zapravo anksioznost problem. Naime, anksioznost postaje problem kada se pojavi u vrijeme kada ne postoji stvarna opasnost ili kad se nastavlja dugo nakon što je stresna situacija prošla. Anksiozni poremećaji nisu samo jedna bolest, nego skupina bolesti koju karakterizira dugotrajni osjećaj velike tjeskobe kao i krajnja nelagodnost i napetost. Dijagnoza anksioznog poremećaja obično se uspostavi kod osoba kada stepen njihove tjeskobe dođe do krajnosti tako da uveliko poremeti njihov svakodnevni život i sprečava ih da rade ono što bi željeli. Prilikom ocjenjivanja potrebno je voditi računa o mogućnostima učenika, uslovima u kojima učenici rade i žive, te o njihovim prethodno stečenim znanjima, vještinama i navikama. Dijete donosi sa sobom u školu određena znanja, vještine i navike koje potiču iz porodice i predškolskih ustanova. Zadatak škole kao odgojno-obrazovne ustanove je da već stečene osobine učenika njeguje, sistematski i postupno ih proširuje i produbljuje.
Emocije doživljene u ispitnim situacijama mogu pomoći učeniku u postizanju njegovih postavljenih ciljeva i povoljno djelovati na njegovu subjektivnu ličnost, ali mogu biti i pogubne. Ključni element regulacije emocija unutar dimenzije procesa usmjerenih na zadatak odnosi se na pokušaj zadržavanja fokusa na sam zadatak polaganja ispita. To uključuje misli i taktike koje pomažu učeniku da ostane usmjeren na zadatak i sprečavaju pojavu potencijalno ometajućih i negativnih misli o sebi ili zadatku.
Također, istaklo se kako je posebno važno znati da strah od ispitivanja sadrži dvije komponente: uznemirujuće misli o svemu strašnom što će se dogoditi ako ispit ne položimo (zabrinutost, neizvijesnost, strah od posljedica lošeg uspjeha na ispitivanju…) te tjelesne reakcije kao što su: glavobolja, ubrzani rad srca, mučnina, crvenilo, drhtanje glasa itd. Te pojave s jedne strane ometaju učenje i pripremu, a s druge strane smanjuju naš učinak pri ispitivanju. Stoga je važno znati prepoznati strah i naučiti kako se s njim efikasnije suočavati.
U savremenom društvu i svakodnevnom životu često smo izloženi različitim situacijama ispitivanja, testiranja te provjere sposobnosti i znanja, a o kojima u određenoj mjeri ovisi naša budućnost. Gotovo da nema osobe koja se u životu nije barem jednom susrela s nekim oblikom ispitivanja ili testiranja u školi, na fakultetu, u situacijama profesionalne orjentacije i selekcije ili na radnom mjestu.
Dječiji strah od ispitivanja u školi posljednjih godina se povećava. Mogući razlog je to ili stoga što se ta djeca češće javljaju psiholozima ili zato što je moguće da ih je iz godine u godinu zaista sve više.
Dakle, ispitna anksioznost nastaje iz napetosti, a ne stresa. Stres je odgovor tijela na sve zahtjeve njemu iznijete. Napetost pak, nastaje kada tijelo odgovara na pogrešan način na uzročnike stresa.
LITERATURA:
1. Arambašić, L, Anksioznost u ispitnim situacijama – pregled istraživanja, Revija za psihologiju, 18 (1-2), 1988.
2. Bajraktarević, J. (2013). Psihologija edukacijskog procesa. Sarajevo: Avery.
3. Bandura, A, Self-efficacy: Toward a unifying theory of behavioral change, Psychological Review, 84, 1977.
4. Beck, R. C. Motivacija: teorija i načela. Prijevodčetvrtog izdanja, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2003.
5. Cvitković, Daniela, Wagner Jakab, Ana, Ispitna anksioznost kod djece i mladih s teškoćama u učenju, Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006.
6. Erceg, Inja, Povezanost ispitne anksioznosti s perfekcionizmom, Diplomski rad. Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011.
7. Franić S, Strah od ispitivanja u školi i dob učenika, Život i škola 4, 1994.